This post contains may contain affiliate links which means I may receive a commission from purchases made through links. I will only recommend products that I personally find value in.
piše: Ivana Krsmanović
Kiša. Iako je počela pre nepun sat, na ulicama potop. Od mlazeva vode koji se sručuju na grad jedva razaznajem taksi. Odaju ga upaljena ’’sva četiri’’ što žmirkaju kao svetleća opomena da ne treba da stoji na pešačkom prelazu. Uskačem i nehotice tresnem vratima.
,,Kakav pljusak! Dobar dan,’’ – ote mi se dok sam sklapala kišobran. – ,,Svetog Save 65.’’
,, Može! Tako vam je kod nas. Taksisti najbolje rade kad je najgore vreme. Kad je snežna mećava ili plus 40 mi imamo najviše posla. Kad je lepo vreme stojimo na stajalištu kao vrane,’’ – izusti taksista skoro uvređeno, kao da JA uključujem ili isključujem vreme na magičnom prekidaču.
,,Pa, jeste…’’ – priznadoh mu, čisto da prekinem mučni huk dobovanja kiše po staklu. Stadosmo na semaforu. Ne bi mu pravo što je ’’crveno.’’ Oboje ćutimo, zarobljeni na raskrsnici, svako u svojim mislima.
,,Toliko mi nedostaje vreme kada je postojala neka sredina, ’’ – gotovo setno izgovori taksista gledajući hipnotisano u brisače svog upolovačenog i prilično odrtavelog automobila. – ,,Znate, obična sredina. Kad smo svi isti, ili bar slični. A ne ovo sad: ili si milioner ili prosjak, ili je suša, ili se grane polomiše od voća. Nedostaje mi sredina u svemu; u jelu, u oblačenju, planiranju odmora, poslu…-’’ ne završi misao sredovečni taksista, jer je nestrpljivi vozač iza nas ’’legao’’ na sirenu.
,,Pa, dobro, rođače, nije smak sveta ako je zeleno! Imaj mere, brate!’’ – dade gas taksista, kao da su ga slučajno probudili iz zabranjenog sanjarenja. ’’Vidite, nema više ni smirenih, ni kulturnih, makar prividno kulturnih… sto dinara, za Vas, hvala, izvol’te!’’
Pružih mu novac, srećna što je sa krajem vožnje došao kraj i ničim izazvanoj tiradi – ,,Eto, ni u parama nema sredine! Danas svi imaju ili 1000 dinara ili sve po 20! Ajd’ uzdravlje!’’ – ćušnu taksista hiljadarku u šiber i ode.
Tresak vrata automobila zaljuljao je minijaturne patike i brojanice koje su visile o retrovizoru. Taj kratak ali glasan zvuk kao da me prenu iz razmišljanja. Da li je on u pravu? Da li je sredina dobra stvar? I ako jeste, zašto je postala deficitarna, zašto mu toliko nedostaje? Da li je tugaljivi monolog taksiste samo predvidivi lament nad prohujalom mladošću, kad je bio mlad, čio, spreman da odgovori na izazove života?
Sećam se da mi je kao tinejdžerki najomraženiija stvar bila – biti u sredini. Nisam volela sredinu ni u autobusu – ili si na šaragama kao disident, ili napred, da uživaš u pejzažima. Sredina: ni tamo ni ovamo. Ni vlast ni opozicija. Nit’ smrdi, nit’ miriše. Kao oni koji sa časova nisu bežali, ali školu nisu voleli. Mediokriteti predvidivi u svemu – odevanju, načinu govora, mestima za izlaske. Pih. Netalentovani za bilo šta. Poslušni, koji služe samo kao scenografija osrednjosti i podsećanje na to šta nikako ne želim da budem kad porastem. Ako porastem.
Volela sam krajnosti kao najveću potvrdu kreativnosti, originalnosti i, u krajnjoj liniji, hrabrosti. Biti lud ili normalan, nikako u sredini. Izbegavala sam one u sredini kao kugu, svesna da u svoj svet mogu pustiti samo one koji misle bolje, drugačije, dublje. Verujući da je svaka sredina osuđena da tu i ostane – u sredini – bez naznaka napredovanja ili transformacije, aplaudirala sam svakoj krajnosti, ma kako sumanuta ili ograničena bila.
Obožavala sam krajnosti i na studijama – suve ’’desetkaše’’ koji su briljirali u svakom trenutku, zaslepljeni naukom i postignućima, ili pak sitne otpadnike koji se na faksu nisu ni pojavljivali, već su živeli neki svoj san, kao politički aktivisti ili umetnički zaluđenici. I jedni i drugi zavređivali su moje divljenje. Od njih će biti nešto, mislila sam. Ostali studenti? Sredina. Dokoličari. Nikogovići. Čak i paradoksalna kolokacija ’’imati najbolji prosek’’ u sebi sadrži reč negativne konotacije PROSEK, mislila sam. Kako je glupo biti najbolji od prosečnih!
Aristotel je, nasuprot mom uverenju, smatrao da je sredina OK. Ona je mera između dve krajnosti. Na primer, hrabrost je vrlina. Kao takva, ona se nalazi između kukavičluka i nepromišljene smelosti. Razum uvek treba da upućuje na princip mere. Vrlina je darežljivot, tvrdi Aristotel. Ona je sredina između škrtosti i raspiništva. Vrlina je u umerenosti i nalazi se na sredini između dve krajnosti.
Ako, dakle, krajnosti nisu dobre, kako sredina jeste? I kako znamo šta je sredina, ako nismo iskusili put izvan nje? Lepota puta je u putovanju, kao što reče neko, ne samo u cilju, iako je cilj krajnost, a putovanje sredina. Delimično, kako se čini, moj taksista je bio u pravu. Nedostaje nam svima sredine, vrline, tolerancije, ako baš hoćete. To je jedina sredina koju mu priznajem. Njemu i Aristotelu.
Sredina nije progresivnija od nazadne krajnosti. Bolje je napred-nazad nego dan u mestu. Krajnost nas uči da se suočimo sa sobom i drugima, da ovladamo onim gde smo – makar to bila najdublja tačka ponora ili najcrnji ćorsokak.
Hibernacija nije OK.
Bez krajeva, nema ni sredine.
*preuzeto iz lista Indexpress, br. 8, VŠTSS, 2013. godine, REČ UREDNIKA